U kontekstu postojanja suprotnosti, ima par stvari o kojima bih volio napisati koju riječ. No, prije nego što nastavim, moram reći da razlog mog pisanja nema veze sa ozbiljnim uplitanjem u neka od aktualnih pitanja i probleme klasičnih filozofskih razmatranja, niti moje pisanje ima veze sa ozbiljnim naučnim istraživanjem.  Želim da pišem samo ono što mene trenutno zanima i ono što mene kao osobu upućuje na mišljenje i refleksiju, tako da neću nikoga od slavnih imena citirati niti spominjati, jer radi se prvenstveno o evidenciji sopstvenih razmišljanja.
Prije nekoliko dana, krenuo sam kući nakon sparnog i zagušljivog poslijepodneva, i završene druge smjene, dočekao sam sumrak pozitivno raspoložen, čuda se ipak dešavaju u kontekstu mog raspoloženja. Ušao sam u tramvaj i nakon što sam se sjeo na zadnje sjedište, preplavile su me misli o suprotnosti općenito, misli o kretanju, svemiru,  mišljenju. Šta je suprotno od kretanja? Mirovanje, tj odsustvo promjene u bilo kojem smislu. Šta je suprotnost svemiru, i da li ona postoji uopće? Šta bi predstavljalo ono što je suprotno od neograničenog prostora i vremena? Na koji način bi to moglo biti moguće? I šta je suprotnost mišljenju? Ako krenemo od mirovanja-kretanja, čini se da kretanje postoji na način koji mirovanje omogućuje. Možemo se kretati naprijed-nazad, lijevo-desno, i svaki pokret je uvjetovan time da smo morali jednom biti u stadiju mirovanja. No, postoji li potpuno mirovanje? I da li je ovakvo shvatanje mirovanja validno i da li ima smisla reći za nešto što je dio stvarnosti da je u mirovanju? Uzmimo neki predmet (lopta npr. ), da li je stanje mirovanja lopte istinito iako samo namjeravamo da je udarimo tj. pokrenemo? Čak i da je lopta nastala pred nama u trenutku kada smo htjeli da je udarimo tj da utičemo na promjenu njenog mirovanja u kretanje,  lopta kao (običan predmet naravno) nije imala jasan cilj, njeno kretanje je bilo čista apstrakcija, njeno kretanje je bilo samo u našim mislima i u našem htijenju. Ali zar nije problematičan način kako smo došli do lopte uopšte? Nije u pitanju izum lopte, u pitanju je materijal koji je iskorišten za pravljenje baš te lopte koju smo htijeli da udarimo. I na kraju krajeva lopta je samo primjer, šta je sa našim tjelesima, šta je sa našim životima, koji je smisao kretanja i mijenjanja materije kroz tjelesne forme? Materija putuje kroz loptu, kao i kroz sve ono što je čulima dostupno (za ostalo možemo pretpostavljati, ali što se tiče ljudske percepcije možemo biti sigurni) Materija i forma su uvijek u promjeni, i čini mi se da ništa nije u stanju mirovanja, niti je to moguće. Ako je svemir bezgraničan, onda se mirovanje ne može ostvariti. Mislim da je svemir bezgraničan i da je on kontrolirana refleksija apsolutnog uma.  A ako je prostor svemira ograničen, on mora biti negdje sadržan, a taj prostor u kojem je sadržan mora biti sadržan od nekog drugog, većeg prostora, tako da dospijevamo u apsurd shvatanja o prostoru. Prostor-vrijeme je relativno i ono je zapravo izvor realnosti za sve oblike egzistencije, ali ta realnost je također relativna i podložna subjektivnom tumačenju, ali ono u čemu se očituje objektivitet realnosti jeste njeno kretanje, u kontroliranim pokretima; nije bitno radi li se o naprijed-nazad koracima, radi se promjeni (ovo možemo primijeniti i na historijska dešavanja u svijetu) Šta je sa mišljenjem? Kako smo došli do mišljenja? Nastavlja se...