Zašto bi ubistvo predstavljalo čin zla? Zato što  predstavlja opasnost kako za pojedinca tako i za državu, jer ubijanje od strane države (smrtne kazne) ili pojedinaca (u nekontroliranoj sredini) postaje običaj koji teži ka samodestrukciji društva i nestanka čovjeka kao jedinke. Imamo razna etička objašnjenja zašto je ubijati “loše” i zašto su druge društvene pojave i devijacije kao narkomanija, alkoholizam, prostitucija i dr. negativne po čovjekovu okolinu. Ali ne želim o tome sada da pričam jer mislim da bi nas odvuklo daleko od srži rasprave a to je zlo. U ovom primjeru manifestacije zla (ubistvo) pa i mnogim drugim primjerima manifestacije zla, shvatanje ljudskog faktora, shvatanje vrijednosti ljudskog života je odlučujuće; čini se da je zlo pojam koji označava čovjekovu nemogućnost i nemoć da shvati i prihvati stvarnost u potpunosti. Ugrožavanje života u totalitetu je bitna osobina kada bi htjeli da opišemo čemu zlo teži, a čovjek je metoda preko koje djeluje i preko koje želi da ispuni svoju svrhu. No koja je svrha zla? U svojoj metodi djelovanja čini se da je to jedini fenomen koji baš i nema svoju svrhu jer teži ka uništenju materije preko koje se manifestira, ali u metodi se također i otkriva; čovjek postaje svjestan zla u obliku nanešene nepravde, povrede, ili gubitka koje se dešava u raznim formama. Svijest o zlu je i jedina svrha zla, da izroni iz dubina čovjekovog uma kao savjest, da bude čovjekov vodič na putu do svoje upotpunjenosti, nadam se da ovo ne zvuči previše fanatično. Svijest o zlu se ostvaruje putem opažanja određenih postupaka u društvu, svijest o zlu se nikada ne ostvaruje potpuno.
Zlo kao fenomen se ne može iskorjeniti, niti se ideal dobra može u potpunosti ostvariti, oba pravca su putanje kojima čovjek seže do svoje krajnje granice egzistencije. Svijest o zlu je ujedno i svijest o dobru. Zla osoba nema znanje o zlu i naravno nije potpuno svjesna svog djelovanja, niti može sagledati to djelovanje u totalitetu, jer biti svjestan a priori sopstvenog zla tj. takvog djelovanja znači biti svjestan paradoksa o kojem smo maloprije govorili, a kada bi bili svjesni ovog paradoksa prestali bi egzistirati kao ljudi. Čovjek je biće sa velikim potencijalom, ali koje usput griješi i njegovo primjenjivanje iskustva ga spašava od propasti (i ovo je upitno). Mašine (AI) su ovom pogledu ispred čovjeka, obavljaju mnogo efikasnije svoju funkciju, jer nemaju taj problem s kojim se čovjek suočava i nemaju tu dilemu oko činjenja dobra ili zla, slično kao i životinjski svijet.